Lice za čitanje

– Šta ti je?

Ovako nekad počne razgovor između moje sestre i mene. To je zbog toga što iz cuga vidi da mi nešto jeste. I dok je kod nekih ljudi lice poput sabranih dela Dostojevskog, pa moraš dobro da se udubiš i analiziraš šta ti poručuje, dotle je moje onako više kao bukvar. Sve se vidi i to odmah. Moji nabliži imaju tu slobodu pa me otvoreno pitaju o čemu se radi, ali svima ostalima ostaje jedino da nagađaju, a to lako može da dovede do pogrešnog zaključka. Onda se ispostavi da je bukvar –  sa arapskim slovima. Moje lice je često umelo da me dovede u nevolju. Kad sam imala dvadeset i nešto, neretko se dešavalo da budem namrgođena, potištena iz nekih sasvim svojih razloga, ali pojma nisam imala da se to na meni tako vidi.

Sećam se situacije kada je kod mojih roditelja u goste došao tatin šahovski kolega, Poljak Jan. U našoj kući je uvek bilo gostiju, među njima često šahisti, a Jan mi je ostao u sećanju zato što je imao  manire koji su se kod nas vrlo retko viđali. Ma šta pričam, nisu se viđali uopšte. Kada smo se upoznavali i mamu i Snežu i mene poljubio je u ruku, a to sam gledala samo u filmovima. Ja stvarno nemam pojma kako smo nas tri u tom trenutku izgledale, ali ako imamo u vidu moje facijalne ekspresije, onda mora da se Jan jako lepo zabavljao. Nakon nekoliko dana registrovao je moj često obešeni nos, pa me je u jednom trenutku upitao:

– Aleksandra, a što ti smutna?

Izrekao je tu rečenicu pre više od četvrt veka, ali me je pratila godinama posle toga. Posebno je tata znao da me upita: „A što ti smutna“ i to je bio najbrži mogući način da linije na mom „smutnom“ licu promene raspored u nešto vedrije.

Kada sam  se zaposlila i izašla iz kruga ljudi koji me dobro poznaju i našla se među koleginicama neveštim u sricanju slova sa moga lica, na ovome je moralo ozbiljno da se poradi. Naravno, nisam to znala dok mi jedna od njih nije rekla:

– Sandra, kad ti imaš takav izraz lica ja pomislim da si možda nešto ljuta ne mene ili da sam ja nešto kriva.

Beskrajno sam joj zahvalna što mi je skrenula pažnju na to, jer ja stvarno nisam imala pojma da ostavljam takav utisak. Brinula sam neke svoje brige koje sam uvek zadržavala za sebe, jer nisam imala običaj da se žalim kad mi je teško, niti volim da se hvalim kad mi je dobro. Svesna sam da život ima cikluse, periode kad je bolje i kad je lošije i sa svakim od tih ciklusa nosim se na svoj način, nastojeći da ne opterećujem druge. I to bi bilo u redu, da nije mog lica koje ume da pošalje sasvim pogrešnu poruku.

Od tada je prošlo mnogo vremena i puno se toga promenilo. Kada bih došla u novu sredinu, nakon što se malo bolje upoznamo skrenula bih pažnju ljudima da ne obraćaju pažnju ako delujem suviše ozbiljno i da to nema nikakve veze sa njima. A ako ima, naći ću načina da im to saopštim, kao što bih volela da to učine i oni u istoj situaciji. Osim toga, sada sam retko zaista „smutna“. I kad pričam ljudima koji su upoznali ovu novu mene o onoj staroj meni, oni ne veruju da sam bila takva. A jesam. Ali i sada kada imam neku iole ozbiljniju brigu, još uvek to ne umem da sakrijem, pa volim na vreme da izbegnem nesporazume. Međutim, meni se izraz lica promeni i u nekim sasvim banalnim situacijama, kad sam neispavana ili samo zamišljena.

– Što me tako gledaš?

Usledi pitanje, a ja kako sad da kažem da ne gledam u tu osobu, nego sam se samo nešto zamislila, ali mi je pogled iz nekog sasvim neobjašnjivog razloga ostao zalepljen za onog ko pita. Ili bude i ovako:

– Sandra jel’ sve u redu?

A ja sam samo umorna, na primer, i ideju nemam da se moje lice čita tako kao da nešto nije u redu.

Ovo ne pišem zbog toga što mislim da bi moje lice trebalo da se svrsta u literaturu od značaja. Samo dajem primer kako se lako može skliznuti do nesporazuma, bez ikakvog razloga. Ako se nečega treba čuvati, onda su to nagađanja i pretpostavke, a naročito o onome što se nalazi u glavama drugih ljudi. Jer često stvari nisu onakve kako izgledaju na prvi pogled, a za udubljivanje obično nema ni vremena, ni volje i eto onda mogućnosti da se ni iz čega izrode loši međuljudski odnosi. Jer, recimo da na samom početku mog radnog veka meni nije skrenuta pažnja na utisak kakav ostavljam, u godinama koje su usledile mogla sam da imam ozbiljne probleme u komunikaciji, apsolutno nesvesna da ih sama izazivam svojim obešenim nosem.  Zahvaljujući primedbi koleginice, a i mojoj spremnosti da je ozbiljno shvatim, na vreme sam počela da vodim računa o tome, što mi je omogućilo da ostvarim sasvim dobre odnose sa ljudima iz okruženja, bilo privatno ili na poslu. Osim toga, i sama sam postala oprezna  kada bih videla nečije namrgođeno lice. Uvek bih prvo pomislila da taj neko ima neki problem. Onda na vreme zakočiš.

Ne kažem sad da treba da analiziramo psihološki profil svakog sa kime dolazimo u kontakt.  Možda bi za početak bilo sasvim dovoljno ne donositi brzoplete zaključke.  Jer, evo, meni se i dan danas, uprkos dugogodišnjem treningu, opet desi da složim tu svoju ozbiljnu facu, bez ozbiljnog značenja. Tako me zapalo. Tako su se namestile zvezde te tople avgustovske noći pre mnogo godina tačno na razmeđu lava i device. Pa stvarno nije u redu da zbog horoskopa ispadne da sam namćor. Nisam, časna reč. Samo mi se lice malo teže čita.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *