Od parka do aviona

Jedna od najlepših slika koje govore o ljudskom rodu jeste slika majke sa novorođenčetom na grudima. Prizor koji bih svrstala odmah iza toga jesu deca koja se bezbrižno igraju u parku. Možda je baš to razlog što me je Khalidiya park osvojio na prečac. Vesela dečja cika čuje se sa svih strana, a atmosfera u parku je još interesantnija tokom praznika kada se cele porodice presele na ogroman zeleni tepih sa taman toliko palmi i drugog rastinja koliko je potrebno da bi se našla hladovina tokom dana. Kako je trenutno Kurban-bajram, slika porodica u parku još je živopisnija čemu doprinosi i činjenica da su velike vrućine iza nas i da je pravo vreme za uživanje u prirodi.

Park odiše intenizvnom zelenom bojom i izuzetnom čistoćom. Do te mere da se usuđujem po travi hodati bosa. Ne pamtim kada sam poslednji put imala to zadovoljstvo, a naročito posle situacije kada se jedna moja koleginica u Beogradu, dok je u sandalama išla po dete u vrtić, ubola na iglu koja je zaostala u obližnjem parku. Srećom, sve je dobro prošlo, igla nije bila zaražena, ali sama činjenica da se u blizini vrtića može dogoditi tako nešto (i ne samo u blizini vrtića) deluje poražavajuće. Stoga je svako hodanje bez obuće po travi i to ne samo u gradu, opasnost sa kojom se nije igrati i zbog toga mi ova mogućnost u spomenutom parku predstavlja vrhunsko zadovoljstvo.

Moram reći da sam bila zatečena tim redom koji vlada. Ipak treba imati u vidu da su se ovde sjatili ljudi sa svih krajeva sveta, a najviše ih ima iz onih koje mi ne smatramo preterano civilizovanim. Pa opet, sve funkcioniše. A onda sam otkrila i zašto. Ulaz u park plaća se simbolično 1 dirham, ili u prevodu oko 20 centi. Dobije se ulaznica koju sam pogledala tek prilikom druge posete parku, a na njoj su lepo napisana pravila ponašanja: na prvom mestu posetioci se mole da čuvaju čistoću parka. Zatim da roditelji vode računa o bezbednosti svoje dece, te da nisu dozvoljene lopte, ni bicikle. Sledeća stavka se odnosi na ljubitelje roštilja koji hranu mogu pripremati na samo za to određenim mestima. U prevodu to izgleda ovako: maleni roštilji postavljeni su uz sam kraj popločane staze, van trave. Na taj način ne smetaju ljudima koji prolaze stazom, a opet ne uništavaju travu, osim što od mirisa odmah ogladniš, ali to se nikako ne bi moglo svrstati u prekršaj. Kućni ljubimci nisu dozvoljeni. I onda stavka koja sve objašnjava: ukoliko se neko od ovih pravila prekrši, kazna je 500 dirhama (oko 100 evra). Eto kako se ljudi dovode u red.

Ono što me najviše iznenadilo jeste da nigde ne piše „Ne gazi travu“. Trava slobodno može da se gazi, čak su i neke klupe postavljene na samim zelenim površinama. Pošto je više ljudi nego mesta za sedenje, mnogi posetioci ponesu svoje stolice na rasklapanje, ili neku prostirku za travu i tu uživaju. Neko čak ponese i mali sto, tako da je uz sveže spremljen roštilj uživanje kompletno.

I dečica na sve strane. Na ogromnom plastičnom toboganu sa koga se vriskajući spuštaju (mene je bio strah samo da gledam na koje se sve načine sjure sa vrha), klackalicama, trambolinama… Šarene se deca na sve moguće načine. I jure se gde god stignu. Na njih često paze dadilje, dok majke dostojanstveno sede zaokupljene razgovorom. Praznik je, i već polako mogu da uočim da su obučene svečanije nego obično. Čuvari neupadljivo obilaze park, a momci sa metlom krstare za slučaj da se nekom nešto omaklo, kao na primer onima koji su na klupi pre nas sedeli i za sobom ostavili ljuske semenki od bundeve. Ipak nisam u raju, ali dobro.

Dok razmišljam o lepoj večeri provedenoj u čistom parku, u momentu mi bljesne slika koja me je zatekla dok sam pre neki dan izlazila iz aviona. Kako sam sedela u poslednjim redovima, imala sam priliku da prođem pored ispražnjenih sedišta putnika koji su već izašli. Iako sam već navikla na razne scene po pitanju smeća na sve strane, ovo što sam videla ipak me skroz prenerazilo. Jednostavno ne postoji druga reč kojom bih to opisala nego – svinjac, u značenju koje se kod nas koristi za takve prizore. Prosto je neverovatno da su ljudi za pet sati leta uspeli da proizvedu toliku količinu smeća. Čak sam ispred jednog sedišta videla bačenu koru od banane. Kada smo ušli u avion, bio je čist. Poleteo je iz Beograda. Kada smo stigli, ostalo je to što je ostalo. Naša slika svetu o nama protiv koje se toliko borimo, a umesto da je promenimo, mi je samo dopunjavamo.

Vratiću se za čas na lepu sliku sa decom koja se igraju u parku. Ta će deca odrastati uz svest da je park zelena oaza gde mogu da se igraju do mile volje, a ne uz upozorenje da je to opasno, prljavo mesto gde se skupljaju narkomani i gde moraju da paze na svaki korak. Razumem da je naša zemlja prošla kroz izuzetno težak period i da se još batrga da iz njega izađe. Razumem da je bezbrižnost kategorija koju su mnogi zaboravili usled okolnosti kojima smo godinama izloženi. Ali koliko god se trudila, ne razumem osobinu da neko za sobom ostavi gomilu smeća koju će pokupiti neko drugi, samo zato što je taj drugi plaćen za to. Sasvim sam sigurna da bi svi ti ljudi koji su u avionu tako bezočno ostavili otpad za sobom itekako poštovali pravila da ih se klepi po džepu sa 100 evra. Ali oni to ostavljaju samo za mesta gde se takve kazne plaćaju. Sve ostalo je deo miljea u kome kultura življenja nije svrstana u kategoriju koja se smatra bitnom. I nevažno je da li se radi o autobusu, vozu, avionu ili nekoj javnoj površini. Bitan je odnos koji imamo prema tome. A to je izgleda boljka koja se leči samo kažnjavanjem.

I kako to već biva, baš dok sam pisala ovaj tekst nekoliko prijatelja na fejsbuku je podelilo promotivni film „Srbija, jedno putovanje –bezbroj doživljaja“. Gledam i divim se kako je Srbija čudesno lepa i znam da će uvek biti onih koji će tu lepotu umeti da istaknu, kao što je učinio autor ovog promotivnog filma. Ali sve dok za sobom ostavljamo prljave parkove, autobuse, avione i ulice, činimo joj bezmernu štetu. I za to nam nisu krivi ni političari, ni stanje u zemlji. Za to je odgovoran svako od nas. I čudno je koliko uporno od drugih tražimo da učine nešto za dobro naše zemlje, dok smo istovremeno prema njoj toliko nemarni u stvarima na koje imamo uticaja. Kada bi svako od nas dao onaj doprinos koji je kadar da da, makar i u tako malim stvarima, kompletna slika bi izgledala sasvim drugačije. Mnogo bi više ličila na ovaj promotivni film, a mnogo manje na ono što svakodnevno viđamo po ulicama.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *