Pusti svoje ptice neka lete

Lako je biti ponosan. Stvarno. Skupiš svoje pinklice, spakuješ ih u koferčić, koferčić stisneš ispod ruke, stisneš i usne, digneš glavu i ideš napred. Nije ti dobro, ali ne daš bilo kome da vidi.

Ako smo nečemu brižljivo poučavani, onda je to bilo dostojanstvo.

– Nemoj više da ga čekaš – govorio mi je moj strikan dok sam sa petnaest godina čekala da dečak koji mi se sviđa najzad obrati pažnju na mene dok je igrao fudbal sa drugarima.

– A što si morala baš to da mu kažeš – kritikovala me moja drugarica nakon što sam joj prepričala razgovor sa dečkom do koga mi je stalo, godinama kasnije  – a ja sam samo rekla ono što zaista osećam.

Kako su godine paradirale, prilično sam se izveštila. Ne razne situacije odgovarala sam na visini zadatka. Naučila sam da ne pokazujem svoje slabosti, a u onim momentima kada moraš da ih iskažeš život me nagradio dobrim bliskim ljudima koji su bili tu da vide neugodnu verziju mene. Ali samo oni. Taj pogled je za ostale bio prilično zamagljen. I kad brižljivo razmislim, najjači razlog bila je činjenica to što nisam mogla podneti da me bilo ko sažaljeva. A pošto nikada nisam bila dobra glumica, to što me je tištalo je ipak nekako izlazilo iz mene – kroz pogled, pokret, kroz boju glasa. Bilo je obojeno tugom, nesigurnošću i emitovalo je tonove nekog bluza. Svesna toga, brzo bih posegnula za svojim dnevnikom koji se strpljivo podmetao za sve što sam imala da kažem. To je bio najbezbedniji način da stresem sa sebe neželjene emocije. Kada bih kasnije čitala te redove izgledalo je kao da je uvek bilo loše. A nije. Ja sam samo pisala u trenucima kada sam se tako osećala. I baš zato, kada sam počela da pišem svoj prvi blog, htela sam da stvari postavim drugačije. Da pišem samo onda kada sam dobro raspoložena, kako bih deo te dobre energije prenela onima koji čitaju. I polazilo mi je za rukom do neke mere. Onih dana kada nisam bila u reprezentativnim izdanjima naprosto nisam  pisala. Javno.

Sve dok mi jedan tanani glasić nije počeo da priča  kako na taj način lažem ljude. Prikazujem samo jedan deo sebe, onaj lepši. Kao fotke na fejsbuku. Pomislim, razumljivo je. Stalno slušamo kako se treba kloniti negativnih ljudi, a ja ne bih da me se klone, pa bolje da ne zračim na taj način. Osim toga, želim da se ljudi razonode onim što napišem, da im bude lepo dok čitaju. Ali kad je situacija postala ozbiljna, kada su razni negativni periodi učestali, tek tu i tamo ostavljajući prostora za poneki vedar dan, videla sam da još jedno dobro parče mene traži da bude priznato i legitimno. I to parče mi nije dalo mira. Treba li da pišem samo za razonodu? I još važnije: da li je zaista neophodno da budem uvek nasmejana i vedra samo zato da me neko ne bi svrstao u kategoriju ljudi koje treba izbrisati iz spiska za druženje? Sve u meni je govorilo da nije. Jer oni koji su mi najbliži, oni koji me najbolje znaju, oni koji me vide i u najgorim izdanjima su ujedno i oni koji ostaju uz mene. Taj mali broj ljudi te voli uprkos svemu, vole te i kad grešiš i kad sve radiš kako treba. A onda prepoznaš i tu uslovljenu ljubav, onu koja je tu samo dok uslove ispunjavaš i koja nestaje sa izneverenim očekivanjima (o kako je ova vrsta ljubavi često pogrešno shvaćena kao prava ljubav, opekoh se i na tu vatru!). I onda tu je ono što bi se moglo nazvati ravnodušnošću. Znači i nisi nešto važan u nečijem univerzumu i tih je ljudi najviše. Pa se zapitaš: zašto bi bio nešto drugo od onog što stvarno jesi, kad će te ona prva grupa ljudi svakako voleti, druga napustiti ako ne prvom, ono drugom ili trećom prilikom, a treću nije ni briga.

I pred kim onda treba da glumim ledenu kraljicu, otpornu na patnje običnih smrtnika?  Da se razumemo, sasvim je u redu biti dostojanstven. Ali pravo dostojanstvo koje uključuje poštovanje sebe, svog integriteta i autentičnosti često bude pomešano sa ponosom, koji je mlađi, obesni brat dostojanstva. Jer kad si ponosan, tada si u svojim očima veći od drugih. Ne daš ti njima da vide kako si slab, koliko boli. Krišom brišeš suze na svom tronu, ali ostaješ na uzvišenom mestu, usana iskrivljenih u potkovicu. A ne shvataš da je daleko teže i hrabrije i moćnije pokazati svoju ranjivost i slabost. Mnogo je teže izložiti se mogućnosti da te neko žali. Uh, to pogotovo. To ni slučajno! Prva je misao koja se pojavi. Prosto je zadivljujuće do koje mere smo igračka u rukama sopstvenog ega i kako mu postajemo robovi time što nas poučava kako da svoje slabosti krijemo, stvarajući na taj način iluziju da smo bolji od drugih….

Pišem sve ovo jer je očigledno da su moji tekstovi na Kiđošu drastično drugačiji od onih koje sam pisala kad sam počinjala (i kad se blog zvao Kuvam, pa šta?). Ima logike. Počela sam pre skoro deceniju i bila neka druga ja. Dva prethodna života mlađa. Ja u stvari i ne znam koliko sam puta reinkarnirala. Slučajno naletim na fotku koja je napravljena u Dubai Marini i pomislim da je bilo pre nekoliko eona. A nije. Nastala je pre manje od dve godine, a te dve godine sadrže neki novi softver, drugačiji od onog u kome je slika nastala, pa se onda učini da se vreme rasteglo kao žvaka zalepljena za đon.

Imala sam toliko prošlih života. Za ovaj prethodni sam mislila da će biti poslednji, bar što se mene na planeti Zemlji tiče. Kad ono, šljas! Ponovo na početak, ponovo prolazak kroz uski porođajni kanal koji je ovog puta pretio da će me pridaviti. Zapravo, čini mi se da se još batrgam. Da još uvek pokušavam da uhvatim vazduh kako bih zaplakala snažno u ime dobrodošlice u novi život.

Istini za volju, uvek sam nastojala da život sagledavam sa vedre strane. Da probleme pretvaram u izazove. Da smišljam zašto je to nešto loše što se dogodilo u stvari dobro. Pokušavala da shvatim koju lekciju treba da naučim, u tišini,  sama, čuvajući bol za sebe. Da se ne vidi. Jer dosta je svakom svoga tereta, ne treba i ja da pridodajem svoj. Pa ga onda nosim. Nisam sigurna da li ponosno ili dostojanstveno, ali sam sigurna da sam na taj način uporno poricala jedan deo sebe. A u tom stanju ne mogu da pišem. Ne na ovom mestu. Ukočim sve što ne želim da izađe, a reči su ptice, hoće slobodno da lete. Zacvrkuću tek kada u njihovim krilima zatreperi krik iskrenosti, bilo sa visine ili iz dubine, kada se tlo pomera a unutar njega se grotlo divlje uskomeša do pred eksploziju. I hoće napolje kroz vulkan kome ne dam da proradi. Ne dam da poludi, jer ne znam koga bi vrela lava opekla. Pa ćutim. A moje ptice se snuždeno skupe na žicu između dve bandere i uvučene glave čekaju da me moj ponos prođe, pa da mogu raširiti krila.

O da…. Lako je biti ponosan….Hajdemo sad malo ono teže, kažem sebi. Za početak, zavrni košulju pa pokaži onaj ranjeni deo, sakrivan da niko ne vidi…. A što bi se izlagala takvoj opasnosti? Pitaš ti. A šta ako neko samo dospe soli na ranu? Pitaš ti. Ma neće. Neće. Nego će i oni koji vide zavrnuti svoje košuje i pokazati ti gde njih boli…I prepoznaćete se. I razumećete se. I u tom razmevanju rane će početi da zaceljuju…Shvatićeš da tvom dostojanstvu nije oduzeta ni trunka. Samo ti je ego malo načepljen pa više ne uspeva da ti ponos podmetne kao lažnu sliku snage.

Zato pusti svoje ptice neka slobodno lete. Iz bola, iz radosti, iz čega god, samo da je iskreno. Znam, neke će biti Ikar i ostati bez krila. Neke će se o svoja krila saplitati kao Bodlerov albatros zalutavši na palubu. Ali će jedino tako neka od njih dobiti šansu da postane feniks, što znači da je nov život na putu da se rodi…

Pa zato pusti svoje ptice neka slobodno lete.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *