Bahrein umotan u Silove note

Naleteh na snimak koncerta Sila u Bahreinu i shvatim da o tom koncertu nisam pisala. A ako išta volim da zabeležim na ovom blogu, to su onda koncerti. I moram sad tu nepravdu da ispravim, iako sa pristojnim zakašnjenjem.  Nepravdu prema Silu, prema Bahreinu i prema lepoj uspomeni koja je ostala forever.

U stvari, sve je počelo sa Van Gogom. Najavili su dolazak u Dubai i naravno da sam bila srećna zbog toga, uprkos činjenici da odlično znam kako zvuče uživo, bar mi njihovih koncerata u životu nije falilo. Ali, kako doživljaj nečeg poznatog na novom mestu isto tako ima elemente novog, tako sam se ja tom koncertu iskreno obradovala. Tim mi je bilo zanimljivije kada sam u Somboru videla reklamu za njihov koncert, mislim da je to bio februar.

-Eto- pomislih u sebi-nećemo se gledati ovde, nego ćemo se gledati tamo. Tim sam se mislima bavila dok sam tražila neko zgodno mesto u „Starom Fijakeru“ kako bih sačekala moju kumu Zoricu (sa kojom sam davnih godina sklopila pakt da NIKAD, ali baš NIKAD nećemo razmenjivati recepte „k’o žene“) i kojoj sam (avaj!) rekla da ne mora da žuri. U restoranu je osim mog stola bio zauzet samo još jedan. Grupa muškaraca je sedela i vodila živu diskusiju o muzici,  koliko sam uspela da zaključim, onako ne slušajući. Onda je jedan od njih ustao, prošao (važno) ispred mene putem kojim i carevi prolaze peške, i učini mi se da je to Đule iz Van Goga. Ma učinilo mi se pomislim, ali kad je prošao u kontra pravcu, a pogledi nam se sreli, pri čemu sam u njegovom pogledu jasno pročitala “Da, to sam ja“ shvatim da nam je ipak suđeno da se vidimo pre Dubaija. I pošto volim da se zabavljam sinhronocitetima, tj slučajnostima u koje ne verujem da su slučajnosti, pitala sam se šta li bi mogla da bude tajna poruka Univerzuma koji je udesio ovaj susret.

Onda sam se vratila u Dubai i saznala da idemo u Bahrein i da ćemo tamo biti u vreme kada Van Gog bude držao koncert u Dubaiju. Bilo mi je žao. Eto, videh ih, pomislih, ali šta pa imam od toga. Lepše bi bilo da sam ih videla na koncertu.

I dok su za nama, daleko ispod, ostajala veštačka ostrva i pravi pesak, a mi ozbiljno raširili krila nad plavetnilom koje ostaje potpuno hladnokrvno na sav taj vatromet napadnog luksuza, pažnju mi skrene reklama na monitoru ispred mog sedišta u avionu: Sulejman Veličanstveni, u Bahreinu, Lično. Doduše, Hurem je izgleda ostala kod kuće jer je imala pametnija posla, nego da učestvuje u „Bahreinskom proleću“,  ali je zato Sulejman pružio svoj puni doprinos time što je osim osvajačkih iskazao i svoje vokalne sposobnosti.  Pomislih, možda ovaj Bahrein bude i interesantan.

bahrain

Pojma nisam imala koliko sam bila u pravu. Sećam se da sam jednom, jako davno, imala iskustvo ljubavi na prvi pogled sa nečim što je mesto, a ne ljudsko biće, i to je bila Brezovica.  Drugi put u životu, to mi se desilo sa Bahreinom. Ne umem to da objasnim. Neki stručnjaci tvde da je to bio prvobitni Eden. Prapostojbina. Mesto gde je čovek iskusio pravi raj na zemlji. Ne znam. Ima nešto u vezi sa njim što me ozbiljno pomerilo.

Bahreinski doručak

Za razliku od Emirata koji su vrhunski, profesionalno ušminkani za poglede svih koji dođu, sa namerom da ostave bez daha, sa Bahreinom je situacija drugačija. Iako su i ovde šminkeri umešali prste jer se ova malena državica među prvima na Bliskom Istoku vinula visoko zahvaljujući nafti,  ipak se taj makeup u međuvremenu malo razmazao (ponestalo nafte) pa se lako nazre čega sve ispod ima. A ima dosta toga. Za početak, 5000 godina star sloj istorije, pa shvatiš da je ta vremenska dubina enormno nadrasla geografske dimenzije države, koja je velika taman toliko da potrošiš manje od sat vremena vožnje sa jednog na drugi kraj. Premerili smo Saša i ja tu razdaljinu jednom prilikom sasvim slučajno, dok smo tražili čuveno „Drvo života“, pa omanuli. Produžili smo pogrešnim putem koji nas je doveo do samog kraja ostrva, pa sam se po ko zna koji put setila dečaka koji je išao, išao, išao sve dok nije došao na kraj sveta, stigao do velikog ništa, a onda seo i zadovoljno pljuckao u to ništa. E mi nismo baš toliko išli, išli, ali je ličilo kao da smo došli do kraja sveta jer se dalje nastavljalo vodeno plavetnilo, a mi sa našim četvorotočkašem po njemu dalje nismo mogli.

Drvo života

Ne znam šta bih prvo navela pri pokušaju da opišem Bahrein. Sećam se da sam hodala ulicama Maname kao dete koje je prvi put ugledalo Diznilend. Sa tim osećanjem čuđenja i divljenja. Na jednoj strani prastare dvospratnice, oronulih, vlažnih zidova,  dok u daljini blješti veliki, stakleni  Svetski trgovinski centar sa dva prepoznatljiva šiljka. Zanimljivi su ti neboderi po kojima je odmah jasno o kom gradu je reč, kao što se u filmovima prepoznaju zgrade Njujorka ili mostovi San Franciska.

Trgovinski centar

Prva stvar koja me je iznenadila kad sam izašla na ulicu u kojoj se nalazi hotel jeste nedostatak trotoara. Znači ogromne zgrade sa po dvadesetak spratova stoje jedne naspram drugih, a između njih put otprilike velik kao put ispred mamine kuće na periferiji Riđice, toliko da se dva automobila jedva mimoiđu. A automobila je mnogo. Neverovatno mnogo za ovako uske ulice sa zbijenim zgradama i kućama. Taj saobraćajni haos se mnogostruko uveća kada dođe vikend, jer Saudijci, odeljeni od Bahreina samo jednim mostom dugačkim tridesetak kilometara, pohrle u provod, željni alkohola i žena kojih ovde ima u izobilju. Tada se ceo Bahrein pretvori u jednu veliku žurku koja traje dva dana i dve noći, sa pijanim, bahatim vozačima iz susedne zemlje i prostitutkama koje operišu po lokalnim hotelima, a sa kojima očigledno imaju deal, jer svi tu zarađuju. Desilo se par noći da se od galame nije moglo spavati u našem hotelu, i premda su nas uveravali iz hotelskog menadžmenta kako se na našem spratu smeštaju samo porodice i korporativni gosti, ipak su se po hodnicima noću mogli videti Saudijci i Kuvajćani kako poput duhova u onim belim ’aljinama bauljaju hodnicima u potrazi za svežim ženskim mesom. Znam da ovo može da zvuči veoma grubo, ali ja se tom utisku nisam mogla oteti. Nimalo prijatni prizori, ali kad provedeš tako u hotelu mesec ipo dana, postane ti jasno da je jedino što ti preostaje jeste da se praviš da sve to ne vidiš i da teraš svoj program. Neko je tu i danas pronašao svoj raj.  A ako makneš malo pogled, shvatiš da u taj program možeš da smestiš mnogo lepih stvari koje tamo mogu da se vide.

Suk Bahrein

Jedna od njih je bio Silov koncert. Koji je bio reklamiran u avionu isto kada i Sulejmanov.

Postoji tri kategorije muzičara koje volim.

Oni čiju sam muziku prvo zavolela, a onda bila na njihovim koncertima.

Oni na čijim koncertima nisam nikada bila.

Oni na čijim sam koncertima bila, pa onda zavolela i njihovu muziku, usled energije koja se mogla osetiti u komunikaciji sa publikom i ljubavlju prema muzici.  E to je bio slučaj sa Silovim koncertom.

Gusto spakovani između grupe Rusa ispred i grupe Amerikanaca iza (koji su bili daleko brojniji jer se u Barhreinu nalazi komanda 5. flote kako sam čula) bili smo kao hladnoratovska tampon zona navikla da večito bude negde u procepu između Istoka i Zapada. Sve nas je tamo Sil udružio, izbrisao granice i učinio da me Ameri nerviraju manje nego obično. Bilo je fenomenalno. Koncert se održavao ispred stare tvrđave, blizu mora. Razmišljala sam o tome kako li se morao Sil namučiti da nađe Bahrein na karti, kad su ga pozvali da dođe tamo na koncert. Došao je sa svom svojom decom i načinom na koji je govorio o njima me potpuno osvojio. Kompletan užitak, uživala sam svakom delom svog bića.

A kad se veče završilo, otišili smo da sačekamo da se gužva raziđe i onda potražimo taxi kojim ćemo nazad do hotela. Odlučili smo da popijemo po piće u obližnjem molu i našli mesto na terasi jednog kafea u kome su jedini gosti bili postariji muškarac i žena. Onda par minuta kasnije, kad smo se mi već smestili, uđe još jedan mlađi par. Ne bih ni obratila pažnju, da ne začuh ženu kako kaže:

– Ma neee veeeruuuujem!

Od svih ljudi na koncertu, Amera i Rusa, Filipinaca i Bahreinaca, naletesmo na naše. Upoznali smo se, proveli lepo vreme ćaskajući i pritom dobili sjajne instrukcije gde još sve treba da odemo i šta da vidimo. Zaista lepo iskustvo.

Interesantno je kako od te večeri, svaki put kada slušam i gledam Sila imam neku divnu emociju (nije zbog pantalona koje su mu pale na pola guze, časna reč!). Uopšte mi nije bilo žao što sam propustila koncert Van Goga. Kao što rekoh, bilo me je na njihovim koncertima, ali ovo u Bahreinu je bilo zaista iskustvo za pamćenje.

I eto poruke Univerzuma, one koju sam probala da shvatim slučajnim susretom u „Starom Fijakeru“. Dođe nekad do promene plana. Učini nam se da smo u nečemu zakinuti. Da smo ostali bez nečega što želimo i u zamenu dobili neku utešnu nagradicu koja se tu našla tek da bi povredila naše lično dostojanstvo koje svakako zaslužuje mnogo više. A onda se ukaže nova prilika, veća, lepša, zanimljivija, živopisnija, koja više ispunjava, a za koju nismo imali pojma da će se pojaviti. Kao na onoj slici sa Isusom i detetom, u kojoj dete čvrsto drži svog malog medu i ne pušta ga, ne daje ga Isusu, koji iza leđa drži velikog medu, spreman da ga pokloni dečaku umesto njegovog malog mede.

Mnogo puta u životu držimo grčevito tog „malog medu“ misleći da je to sve bogatstvo koje imamo i ako ga izgubimo, ostaćemo bez onoga što nam je najvažnije. A ne vidimo mogućnosti, ne vidimo „velikog medu“ koji nosi nove, velike mogućnosti, ali kog ćemo dobiti samo ako ispustimo onog malog.

Bahrein će ostati u lepoj uspomeni. Vanredno lepoj. Baš kao i Retimno, Santorini i neka druga lepa mesta na kojima smo bili, a o kojima nisam pisala. Možda zato što nije bilo koncerata. Možda zato što bi izgledalo kao neprimereno razmetanje. Ne znam. Možda je šteta što o tome nisam pisala. Ali znam o čemu verovatno hoću. O Gibonnijevom koncertu u Beogradu. Znala sam da ćemo se kad-tad naći u istom gradu, on i ja, u isto vreme.

Doduše, možda opet iskrsne neka mali-meda-veliki-meda situacija. Ali idemo sa tokom, onako kako nailazi.

Go with the flow.

[jwplayer mediaid=”760″]

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *