Glumica na gram

Prvi svoj nastup imala sam kao đak-prvak u školskoj predstavi, u kojoj je glavna nagrada bila “Kandi” čokoladica. Sa Bracom, drugom iz klupe, odigrala sam skeč u kojem je on mislio da je izgubio kačket, a ja ga podsetila da mu je na glavi. Prvu nagradu smo dobili mi, “Kandi” čokoladicu sa kokosom smo podelili, i već tada se nazirao tračak sklonosti ka glumi koji je godinama kasnije bio zanemaren.

Priliku da ponovo zaiskri dobio je u srednjoj školi, u malom  amaterskom pozorištu odnosno dramskoj sekciji lokalnog KUD-a. Upala sam u jednu ekipu koja se bavila glumom što iz fazona, što iz hobija. Jedina predstava u kojoj sam učestvovala bila je predstava za decu koja je imala princa, princezu, zmaja, telala i jednu brbljivu kuvaricu. Meni su dali ovu poslednju ulogu, ali ja sam u njoj uživala kao da je glavna. Kao što to već biva, kuvarice po dvorovima su u sve upućene i pravi su rasadnik informacija. I tako sam ja, razbijajući jaje jednom rukom i sve muteći ga na sceni odbrbljala svoj deo teksta prilično dobro. U par navrata koliko smo izvodili predstavu ljudi su se slatko smejali i govorili kako je dobro, a ja sam u tim pohvalama uživala. Zapravo, uživala sam u svemu što je imalo veze sa glumom.

Probe smo održavali dva puta nedeljno, u lokalnoj diskoteci koja je tokom radne nedelje i u svečanim prilikama dobijala čin kulturnoumetničkog društva. Pošto je sala bila velika, obično bi se tokom nedelje harmonika-vratima podelila na pola. U prvoj polovini je bio bar sa dobrom muzikom i malim brojem vernih posetilaca, a u drugom, u kom se nalazila bina, mi smo imali probe. Jedini problem (za mene, a i ostale članove ekipe) bio je taj što se muzika čula i kod nas i što nas je to delom ometalo u radu. A kad bi Sima, koji je bio alfa i omega svih dešavanja tamo, pustio Josipu Lisac, tada bi svaki pokušaj da se proba dovede do kraja propao. Ja bih prosto usred probe, čim je čujem, sišla sa pozornice, otišla do bara, otpevala pesmu onako sama sa sobom ili nekim poznatim ko se tu zatekao, i onda se vratila na svoje glumačke dužnosti. Kako to uopšte nije bilo kulturnodruštvenoamaterski poželjno ponašanje, Sotir koji je kormilario našom malom glumačkom lađom, rekao je Simi da ne pušta Josipu dok traju probe. I onda je sve išlo mnogo bolje. Ovu predstavu smo igrali nekoliko puta, što kod nas, što u gostima.

Jednom prilikom na međuopštinskom takmičenju nešto nam se dogodilo sa princezom, pa je bila sprečena da dođe na predstavu. Kako sam ja bila jedno vrlo prilagodljivo stvorenje u tom smislu, na brzinu su meni dali tu ulogu, a rečitost kuvarice iskazala je moja sestra koja je uz mene taj tekst naučila. I pošto se nisam mnogo pripremala, bila sam potpuno zatečena prvom nagradom za glavnu ulogu. Nisam imala pojma zašto sam je dobila, valjda se svidelo žiriju. I takav sam odnos imala prema svakom svom uspehu – meni se podrazumevao i nisam shvatala zašto bi se oko toga dizala neka prašina. Bilo mi je to nešto sasvim normalno, jer je moja mama od ranih dana govorila kako ja izražajno recitujem i sasvim se podrazumevalo da ću dobro i da glumim. Ono što mi je ostalo iz tog vremena kao nešto što se kasnije nikada nije ponovilo na takav način jeste da su mi ljudi prilazili govoreći kako im se sviđa to što radim. I to je trebao da bude putokaz koji sam mogla da sledim, ali tada još nisam umela da čitam znakove pored puta. Čitala sam Dostojevskog, bila odana njegovim tragičnim junacima bez ikakve ideje da nije mudro mešati tu vrstu iluzije sa stvarnošću.

Nekako u to vreme trebala sam da krenem u treći srednje i da nastavim sa učenjem farmacije  koja me je zanimala koliko i retke životinjske vrste na Papua Novoj Gvineji. Sećam se potrage za stanom u Somboru. Bila sam sa mamom i tatom i tražili smo neki pristojan smeštaj. Meni je tih dana u glavi bio samo Raskoljnikov, njegova soba i ideja kako bih mogla da stanujem u jednoj takvoj kao što je njegova. Tragiku njegovog lika dovodila sam u vezu sa svojom ličnom, s tim što je on ubio babu, a ja svaku iluziju da će moj život izgledati onako kako ja želim. Zdrav razum mojih roditelja doveo me je ipak do mesta koje bi se moglo nazvati pristojnim za život, a moje raskoljničke maštarije su se tu raspršile pred mogućnosti da imam čistu sobu, kupatilo na raspolaganju i čak skuvan ručak kod teta Dese kad se vratim iz škole. Kada je škola počela, svoju štrebersku svakodnevicu lečila sam probama kada dođem kući i stihovima koje sam pisala na organskoj i analitičkoj hemiji. Naivno misleći da ću naići na razumevanje svog razrednog starešine koji mi je sve te hemije predavao, jednom prilikom sam mu priznala ove, za medicinsku školu jeretičke stihoklepačke sklonosti. Umesto da me razume, pozvao je mog tatu na razgovor iskazujući ozbiljnu zabrinutost na uticaj mojih aktivnost na ukupan uspeh razreda, koji je slovio za tradicionalno najbolji u školi. U to ime jedna od profesorki često bi nam ponavljala:

– Vi ste krem Vojvodine!!!

A ja bih svaki put u sebi dodala:

– Da, da… Krem od pokvarenih jaja…

U stvari, jaja uopšte nisu bila pokvarena. Svi ti mladi ljudi su tamo došli zato što su hteli, što su znali šta hoće i što je to bio deo puta koji su za sebe isplanirali. A meni niko nije bio kriv što sam se tu zatekla potpuno nespremna, besna i ljuta na ceo svet što ne mogu da budem biolog kako sam  htela. I onda mi je smetalo što sam se našla u jednom takvom “kremu” jer je za mene lično sve to umesto divno nafilovanog kolača ličilo na besmislenu papazjaniju koja mi je teško sedala na želudac.

I tako je moja glumačka karijera izmerena na preciznoj apotekarskoj vagi, a težila je taman toliko koliko i kesica kombinovanog praška protiv glavobolje. I trajala  –  vrlo kratko. Do udaje. A onda sam ulogu kuvarice zamenila jednom drugom. One prave, koja sa svojih nepunih 18 niti zna da kuva, niti zna da brblja. A ni da glumi. Počela je ogoljena realnost, sa tragovima raskoljničke tragike i elementima dramatike kojom bi se dokazani romanopisci valjano morali uhvatiti u koštac…Bar sam ja to tako doživljavala.

***

Godinama kasnije u pozorište nisam išla samo zbog toga što nisam mogla podneti činjenicu da sa sam u publici, a ne među glumcima. Kada sam došla u Beograd, nekako se ipak namestilo da sam u pozorište otišla i to kroz ulaz za glumce, overivši prvo (doduše sokom) pozorišni bife, u društvu glumca koji je te večeri igrao u predstavi. A bilo je  neobično kako se sve namestilo.

Negde u vreme kada još uvek nisam preselila sve stvari za Beograd, čekala sam autobus na glavnoj stanici sa namerom da pokupim šta mi je ostalo i preselim ostatak. Dok sam stajala, primetila sam na par metara udaljenosti jednog našeg manje-više poznatog glumca. I on je čekao autobus. Kako sam ja jedna kul žena, nije mi palo na pamet da ga vidno prepoznajem. Za mene je bio tek obični čekač autobusa kao i svi ostali. U jednom trenutku sam uočila ženu koja se pred njim zaustavila i podanički ga prepoznavši počeškala njegovu sujetu, što mu je očigledno pričinilo zadovoljstvo . Kako sam ja i dalje bila potpuno nezainteresovana, a njemu valjda to bilo čudno, upita me:

– I vi u Vojvodinu?

– Da, preselila sam se u Beograd, pa idem po ostatak stvari

– Ja sam godinama u Beogradu i ne mogu da se naviknem. Fali mi Vojvodina. Ja čak i kada putujem južno od Beograda dođem sa ove vojvođanske strane, pa tu čekam dok mi autobus ne krene

I tu smo mi, moram priznati imali jednu vrlo ugodnu konverzaciju koja se završila tako da je on mene pozvao na premijeru  predstave koja je uskoro trebala da se održi i to da uđem na ulaz za glumce i pozovem se na njega. Ja sam se ljubazno zahvalila, ali mi na pamet nije palo da to i uradim. Premda me je ulaz za glumce magično privlačio.

Godinu dana kasnije radila sam u apoteci u koju je redovno dolazio jedan drugi glumac, iz istog pozorišta. Kako smo vremenom postali dobri drugari, on me pozove da dođem na predstavu, s tim da uđem na ulaz za glumce i sačekam ga u holu. E to već nisam odbila. I tako ja ipak uđoh na taj famozni ulaz, pri prvoj svojoj beogradskoj poseti pozorištu. Otišli smo gore na sokić, što baš i nije glumački, ali sam shvatila da duboko u hodnicima moje ličnosti postoji nešto sudbinski vezano za glumu, tako da od iste te sudbine koja je često umela da me iznenadi, očekujem da će me u najmanju ruku Kusturica zovnuti da uradimo nešto zajedno. Pa onda ili po Zlatnog Lava, ili po Oskara. Još nisam odlučila.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *