Post kao most

Počeo nam post. Dve meni najbliskije teme u jednom paketu: religija i hrana. A šta tu ima sve da se piše…Prosto ne znam odakle da krenem. Kao prvo, želim da iskažem poštovanje svima onima koji se posta pridržavaju, ali u pravom smislu reči. Dakle, uzdržavaju se od jela i zlih dela, loših misli, strasti…Mislim na prave vernike. Ja sam, poput mnogih drugih, dok sam postila, post primenjivala kao dijetu što se u suštini i ne može zvati postom. U stvari, tako mi je bilo lakše. Ako kažem kako neću da jedem određenu vrstu hrane tek tako, odmah će da uslede pitanja tipa:

-A što?
Da nisi bolesna?
-Hoćeš opet u vegetarijance?

Ovako, kad kažem da postim, to je nekako socijalno prihvatljiviji odgovor, pa mi to bezbolnije prođe i niko ništa ne pita. A ako baš i pita, ja lepo kažem da ne idem u crkvu, već da post smatram veoma korisnim za zdravlje kako i jeste.

Ovo sa postom nameće jednu veoma zanimljivu temu, a to je uzdržanje. Koliko smo spremni da se uzdržimo od nekih stvari koje u suštini i ne moraju da budu loše, ali ih se nekada treba lišiti i koliko smo skloni da popuštamo pred svojim željama, naročito onda kada nam njihovo ispunjenje ne donosi ništa dobro.

Kada razmišljam o tome, setim se vatre. U vreme kada tehnologija nije bila ovoliko razvijena, bez nje život nije bio zamisliv. Služila je za grejanje, pripremu hrane, za elementarne životne aktivnosti. Pa ipak, to je bila samo ona vatra koja je kontrolisana od strane čoveka. Ograničena, konkretno primenjena. Veliki blagoslov za ljudski rod.

Vatra koja se otme kontroli pravi pustoš.

I ispadne nekako da je sa mnogim stvarima u životu tako. Svaka neumerenost vodi u neku vrstu destrukcije. Previše hrane, pića, seksa…Previše uživanja, samo uživanja radi. Čudno je da to piše neko ko voli sebe da nazove hedonistom. Ali, kako ćemo znati šta je slatko, ako nismo probali gorko? Da li ćemo zaista znati da uživamo u nečemu, ako nismo upoznali pravu vrednost toga nečega? Hoće li nam hrana biti jednako slatka onda kada smo gladni i onda kada glad ne osećamo? I zbog toga lišavanje i uzdržavanje itekako imaju smisla, jer ne vidimo lepotu u malim stvarima, sve nam se podrazumeva. Zdravi smo, pravi, usmereni ka onome što nemamo ne videći ono što imamo. Savršen teren za nezadovoljstvo.

Kada je ishrana u pitanju, jedan od problema se krije upravo ovde. Nismo kadri da se odupremo svojim željama. Kao ja onomad kada sam u restoranu kod Lazara podlegla čarima piletine na žaru. I to je suština, a sve ostalo su izgovori. I to je spona religije sa svim ostalim oblastima našeg života. U stvari, radije bih upotrebila termin – vere. Mudri Solomun kaže:

-Bolji je spor na gnev nego junak, i gospodar od svog srca bolji je nego onaj koji uzme grad.

Blago onom ko može.

I zato se najviše divim istinski duhovnim ljudima koji su kadri da pobede sebe u svojim željama i koji su zbog toga zaista slobodni u pravom smislu te reči. Ne robuju prohtevima, prizemnim očekivanjima, sujeti. Pričaju ono što misle, rade ono što pričaju, žive ono što propovedaju. Za razliku od većine koja jedno misli, drugo priča, a treće radi.
I zato više ne postim, deluje previše licemerno. Ne želim da budem u armiji onih koji “imaju obličje pobožnosti, a sile su se njene odrekli”. I čak bih radije o veri da ćutim, nego da pišem, samo što mi ne polazi za rukom.

A mislila sam da ću da pišem kako je post zdrav…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *